Bolje je imati osviješten i uspješan narod nego sposobnog i uspješnog vođu

 Uspješan vođa sposoban je donositi prave odluke u pravo vrijeme, nije kolebljiv, hrabar je i ne boji se smrti, zna i svjestan je da Allah daje nafaku i određuje edžel, sposoban je  boriti se protiv brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja i ubijeđen je u pobjedu od Allaha, sve dok se bude držao islamskih propisa i dok bude uvažavao prirodne zakonitosti i uzroke koje je Allah uspostavio u životu 

 Pripremio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pošto je sa objavljivanjem teksta o osvajanju Kudsa,  završen feljton o velikim islamskim osvajanjima, želimo, radi ibreta i pouke, napraviti rezime kompletnog feljtona, i to kroz usporedbu dva perioda u životu ashaba: onog iz vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su zbog svoje vjere trpjeli najgora zlostavljanja, i onog iz vremena njihovog osvajanja Perzije i Bizantije. Da bi slika bila što potpunija i poruka što jača, najbolje je vratiti se u vrijeme bitke na Hendeku ili bitke Ahzab, koja se odigrala 5. godine po Hidžri. Naime, tada su idolopoklonici i njihovi saveznici, sa 10.000 vojnika, pokušali napasti Medinu i zauvijek se riješiti islama i muslimana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi bili su u teškoj poziciji, i nakon sastanka i vijećanja ratnog štaba, prihvaćen je prijedlog ashaba Selmana Farisija, r.a., da se oko Medine iskopa tranšeja ili hendek, kako bi se neprijateljskoj vojsci onemogućio ulazak u grad. Kopanje tranšeje bilo je izuzetno naporno i svi ashabi dali su sve od sebe da tranšeja na vrijeme bude iskopana. U jednom trenutku pred njima se ispriječila velika stijena koju nikako nisu mogli razbiti, pa su pozvali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da im i on pomogne u tome. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, tada je uzeo kramp i udario jedanput u kamen, rekavši: ''Bismillah! Allahu ekber! Zaista su mi dati ključevi Šama (Bizantije)! Tako mi Allaha, kao da sada gledam u njegove veleljepne dvorce.'' Ashabi, iako su bili u teškoj situaciji, neizmjerno su se obradovali tom Poslanikovom govoru i nagovještaju osvajanja Šama, jer su znali da je to zapravo bila objava i nadahnuće od Allaha, dž.š. Nakon toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je i drugi put udario krampom u stijenu i uspio je razbiti, rekavši: ''Allahu ekber! Dati su mi ključevi Perzije. Tako mi Allaha, ja ovoga trenutka vidim dvorce u Medainu.'' Zatim je i treći put udario u stijenu i ona se potpuno razbila i u komadiće zdrobila, i rekao: ''Allahu ekber! Dati su mi ključevi Jemena. Tako mi Allaha, ja ovoga trenutka, sa ovoga mjesta, vidim kapije Sane u Jemenu.'' Dakle, sve je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio dok su muslimani bili opkoljeni sa svih strana od strane mušrika i njihovih saveznika. Međutim, do borbe ipak nije došlo jer muslimani nisu željeli izaći na mejdan mnogo jačem neprijatelju. Zbog dugotrajne opsade Medine, muslimani nisu bili u stanju da odu izvršiti fiziološku potrebu i toliko su bili iscrpljeni glađu da su vezali kamenje na svoje stomake kako bi ublažili bol.  {reg}

Od danas ćemo mi njih napadati, a ne oni nas

Na kraju, Allahovom voljom i pomoći, opsada se završila bez borbe, a saveznici su se poniženi vratili svojim kućama. Nakon toga, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je ashabima: ''Od danas ćemo mi njih napadati, a ne oni nas.'' Od tog trenutka pa nadalje, historija je bila svjedok mnogobrojnih muslimanskih pohoda i velikih bitaka i osvajanja, od mašrika do magriba, čiji je cilj bio promicanje istine i pozivanje ljudi u islam, vjeru koju je Allah odabrao za ljude  i u koju su pozivali svi Allahovi poslanici. Samo godinu dana nakon opsade Medine, desio se historijski sporazum na Hudejbiji između muslimana i idolopoklonika i tzv. zakletva pod drvetom u kojoj je učestvovalo 1.400 ashaba. Taj sporazum zapravo je najavio velike pobjede islama i on je konačno donio mir na Arabijski poluotok. Period primirja muslimani su iskoristili za pozivanje ljudi u Allahovu vjeru i na taj način su mnoga plemena prigrlila islam. Prvo muslimansko primicanje granicama Bizantijskog carstva desilo se prilikom pohoda na Hajber, 7. godine po Hidžri. Naravno, tada nije bio cilj napad na Bizantiju, već oslobađanje Hajbera od jevreja koji su pokazali svoje izdajničko lice iako im je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, dao sva prava unutar novoformirane muslimanske države. Te godine islam su primili Halid ibn Velid i Amr ibn As, za koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Mekka nam je dala svoje najbolje i najuglednije sinove.'' Njihovo primanje islama bila je istinska pobjeda muslimana, a poraz idolopoklonika. Nakon toga, 8. godine po Hidžri, nastavlja se da'va i poziv vladarima okolnih država da prime islam, a među onima kojima je upućen takav poziv od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio je i bizantijski imperator Herakle, koji je, kako stoji u historijskim izvorima, bio ubijeđen u istinitost Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, ali je zbog straha od svog naroda i straha da ne izgubi vlast ostao u svojoj vjeri. Osme godine po Hidžri desila se i bitka na Muti, kada se pokazala i do izražaja došla vojna vještina i sposobnost Halida ibn Velida, i kada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao Sejfullahi meslul – ''Allahova isukana sablja''. To je bio prvi sukob muslimana i Bizantinaca, a odnos snaga bio je 3.000:200.000, u korist Bizantinaca. U toj godini oslobođena je i Mekka i mnogi ljudi primili su islam, a  između ostalih, to je učinio i Ebu Sufjan i njegovi sinovi. Sljedeće, 9. godine po Hidžri, desio se pohod na Tebuk koji se još zove i ''Teška bitka''. Naime, iako zbog bijega Bizantinaca do bitke nije došlo, taj pohod nazvan je tako jer je on sam po sebi bio težak i mukotrpan, zbog daljine i vrućine, i bio je istinsko iskušenje za muslimane i provjera njihovog imana. Posmatrano sa aspekta brojnosti muslimana i uzlazne putanje u povećanju njihovog broja, taj period je izgledao ovako: na Hudejbiji je bilo 1.400 muslimana, na Muti 3.000, prilikom oslobađanja Mekke bilo ih je 10.000, a nekoliko mjeseci nakon toga, prilikom pohoda na Tebuk, 30.000 muslimana. Desete godine po Hidžri cijeli Arabijski poluotok primio je islam, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sa čak 130.000 ashaba obavio oprosni hadž.

Ciljevi islamskog džihada

Treba kazati da su muslimani vodili džihad (on je zbog toga na kraju krajeva i naređen) da bi pozivali u islam i uspostavili islamsku državu. Dakle, džihad u islamu nije naređen isključivo radi odbrane teritorije, već i zbog da've i pozivanja u islam onih ljudi i naroda do kojih taj poziv nije došao. Ukoliko prime islam, pa blago se njima i na dunjaluku i na ahiretu, a ako ne prime islam, onda im ostaje jedno od dvoje: ili da plaćaju džiziju islamskoj državi koja im garantira sva prava ili da se bore. Ovo nikako ne znači da se islam širio sabljom kako to hoće kazati zlobnici, već je cilj džihada bio i ostao – otklanjanje prepreka sa puta da've i uklanjanje tiranskih režima i vladara, kako bi ljudi uživali u istinskoj slobodi i pravu na izbor, ne samo islama, već bilo koje vjere. Glavni činioci islamske, kao i svake druge države, su narod i vođa. Što se tiče vođe, on u islamu ima izuzetno krupnu ulogu i mi smo to vidjeli u toku feljtona o islamskim osvajanjima. I da bi odgovorio zadatku, on mora biti istinski bogobojazan, pravedan prema narodu, odnosno prema svojoj vojsci, mudar i nadaren, da voli svoju vojsku (narod)  i da se brine o njihovim potrebama. On je sposoban donositi prave odluke u pravo vrijeme, nije kolebljiv, hrabar je i ne boji se smrti, zna i svjestan je da Allah daje nafaku i određuje edžel, sposoban je boriti se protiv brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja i ubijeđen je u pobjedu od Allaha, sve dok se bude držao islamskih propisa i dok bude uvažavao prirodne zakonitosti i uzroke koje je Allah uspostavio u životu. Nema sumnje da snaga ideje vođe, njegova samilost, odlučnost i sposobnost, igraju veliku ulogu u ostvarivanju pobjede. Međutim, uspješan vojskovođa ili vođa ne može do pobjede voditi narod koji je moralno posrnuo i duhovno klonuo. Zato kažemo da je osviješten i uspješan narod ili uspješna, jaka i postojana vojska važnija od uspješnog vođe, jer da bi vođa bio uspješan i dobar, on mora izaći iz takvog naroda. Ali, ako jedan narod podiže bunu i revoluciju zbog kore hljeba, a neće prstom mrdnuti da odbrani uzvišene ideale kada ih drugi pokušavaju napasti i zgaziti, to je onda mrtav, pa prema tome i neuspješan narod. Narod koji se odao porocima, koji je moralno posrnuo, čija omladina plače na koncertima dok sluša patetične pjesme, a ne plače dok se prolijeva muslimanska krv diljem zemaljske kugle, takav narod je unaprijed osuđen na propast. U takvom narodu teško da se može roditi i odgojiti uspješan vođa ili vojskovođa, a ako se u datom trenutku i pojavi takav vođa, onda on sa takvim narodom ne može do pobjede i uzvišenog cilja, jer se međusobno ne razumiju. Mi u Halidu ibn Velidu imamo primjer hrabrog, ponosnog i sposobnog vođe, koji se bojao samo Allaha. Sjetimo se prizora na Jermuku kako uspješno vodi boj protiv mnogostruko većeg neprijatelja i pored toga uspijeva držati svoju vojsku na okupu i ulijevati im samopouzdanje. Ali, nikako ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je on iza sebe imao ljude, vojnike, koji su se samo Allaha bojali kao i Halid, i koji su posjedovali moralne kvalitete kao i on.  Da je važnije imati odgojen i uspješan narod od uspješnog vođe, svjedoči i primjer Musaa, a.s., koji je kao Allahov poslanik bio nemjerljivo mnogo bolji i uspješniji od Halida ibn Velida, ali je za sobom imao neuspješan i duhom poražen narod, i zbog toga nije uspio osloboditi Palestinu od idolopoklonika i tirana. Njegov malodušni narod, koji je mnogo prije toga sam sebe bacio na koljena, jednostavno mu je rekao: ''Idite ti i tvoj Bog pa se borite, a mi ćemo čekati.'' Zatim, kada ih je samo za kratko napustio da primi Objavu na Sinaju, oni su uzeli zlatno tele da ga obožavaju, i čak su prigovarali Musau, a.s., kada su ugledali faraona i njegovu vojsku, da su patili i bez njega i sa njim, i da im ništa dobro nije donio, iako su nakon toga bezbjedno prešli preko mora. Također, imamo primjer Uhuda, kada su muslimani izgubili i kada ih je Halid ibn Velid porazio. Iako su muslimani poraženi taj dan, oni su odmah sutradan, onako ranjeni i umorni, krenuli da traže neprijatelje, i mušrici su pobjegli pred njima, a još uvijek su u svojoj vojsci imali Halida ibn Velida. Što znači da poraz na Uhudu nije došao zbog Halidove umiješanosti, već zbog trenutačne slabosti muslimana koji su prekršili Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu. S druge strane, imamo primjer Ebu Džehla, koji je bio vođa Kurejša i vođa Mekke (da nije zaslužio to mjesto, ne bi ga ni dobio), ali je ostao bez spomena, i on i njegovo vođstvo, u povijesti ljudskog roda.

Moralan i odgojen narod osuđen je na uspjeh i pobjedu

Početkom 11. godine po Hidžri dogodio se najveći musibet koji je mogao zadesiti muslimane, bila je to smrt voljenog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon toga došao je period hilafeta Ebu Bekra i slanje Usame ibn Zejda sa vojskom prema bizantijskoj granici, zatim borba i rat protiv otpadnika od islama, koji je obilježila bitka na Jemami i ubistvo samoproglašenog poslanika Musejleme el-Kezzaba. Zvanično osvajanje Perzije počelo je u muharremu 12. godine po Hidžri, kada je Halid ibn Velid uspio osvojiti jug Iraka, a nedugo zatim i cijeli Irak. Pet mjeseci nakon početka osvajanja Perzije, počelo je i osvajanje Bizantije, odnosno Šama. Za taj poduhvat, halifa Ebu Bekr spremio je tri garnizona vojske koje su predvodili Jezid ibn Ebi Sufjan, Šurahbil ibn Hasene i Ebu Ubejde ibnul-Džerrah. Napadali su mnoga mjesta i vodili nekoliko odlučujućih bitaka od ša'bana 12. godine po Hidžri do kraja te godine. Da bi osvajanje bilo što efikasnije, Ebu Bekr je prekomandovao Halida ibn Velida iz Iraka u Šam, i on je  ubrzo sa svojih 9.000 boraca stigao u Šam i preuzeo komandu nad kompletnom vojskom. Do konačnog osvajanja Šama, Halid i njegovi saborci vodili su velike i nezaboravne bitke, kao što su: bitka kod Merdži Sufra, bitka kod Edžnadina, bitka kod Fahla, zauzimanje Damaska, Homsa, Busre, bitka kod Bejsana, osvajanje Balbeka, Antakije, bitka na Jermuku, osvajanje oblasti Sirije, zatim Jordana i Palestine, i na kraju osvajanje Kudsa. Trinaeste godine po Hidžri umro je halifa Ebu Bekr, a za halifu je izabran Omer, r.a. Među prvim stvarima koje je Omer, r.a., uradio bila je smjena Halida Ibn Velida sa mjesta glavnog komandanta. Međutim, ono što je važno istaći (a što je osobina uspješnog vođe) jeste činjenica da to Halida nije puno uznemirilo,  niti je digao pobunu protiv halife, već je nastavio da se bori za opći interes i više ciljeve i kao vojnik isto kao i komandant. Slično je postupio i Ebu Ubejde, koji je, iako je bio postavljen za glavnog komandanta, to mjesto prepustio Halidu i bio potčinjen njemu. To su primjeri odgojenih i uspješnih vođa i vojnika. Oni su jednostavno ljudi od zadatka i neće iznevjeriti ma kakav im zadatak dali, i svejedno im je bili oni komandanti ili obični vojnici, vladari ili podanici. Zato su u rekordnom roku (za samo osam godina nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhive sellem, tj. 18. godine po Hidžri) uspjeli osvojiti dva velika carstva, i  Perziju i Bizantiju obasjalo je svjetlo islama na čijim su temeljima muslimani podigli veličanstvenu građevinu islamske kulture i civilizacije. Današnji muslimani, pa i mi Bošnjaci, ove lekcije moraju dobro naučiti i iz njih pouke uzeti. Jer, mora nam biti jasno da se čovječanstvo danas, isto kao nekad u vrijeme ashaba, nalazi u mračnom tunelu iz kojeg ga može uspješno izvući i spasiti samo baklja islama. No, divne li vjere, da je ljudi koji će je nositi, živjeti i druge u nju pozivati.

1. EGIDA: poraz na Uhudu nije došao zbog Halidove umiješanosti, već zbog trenutačne slabosti muslimana koji su prekršili Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu.

2. EGIDA: Narod koji se odao porocima, koji je moralno posrnuo, čija omladina plače na koncertima dok sluša patetične pjesme, a ne plače dok se prolijeva muslimanska krv diljem zemaljske kugle, takav narod je unaprijed osuđen na propast.  {/reg}