Piše: Dr. Nasir ibn Sulejman el-'Umer     Prijevod: Smail L. Handžić

Ljubav očeva i majki prema svojoj djeci, te brižnja prema njima, sasvim je normalna stvar, i to je prirodnost sa kojom je Allah Uzvišeni nadahnuo svako roditeljsko srce. Ujedno, to je preovladavajuće pravilo koje vrijedi za sve ljude.
Ukoliko i postoje izuzeci, upravo oni još više pospješuju vrijednost ovog pravila, s obzirom da su izuzeci nemjerodavni i da se smatranjem nečega izuzetkom samo potvrðuje snaga onoga što je označeno kao jasni temelj!

Ako bi čovjek sa velikim osjećajem ljubavi poželio da neko bude u boljem stanju od njega, zasigurno bi želio da to budu njegova djeca, plod srca njegovog. Upravo zbog ove konstatacije, Kur'an časni na mnogo mjesta oporučuje djeci da se lijepo ophode prema svojim roditeljima i da im dobročinstvo čine, dok recimo, roditeljima ne oporučuje njihov odnos prema vlastitoj djeci. To namjerno izostavlja, oslanjajući se na prirodnost njihovih srca koja su tome već nadahnuta... Takav slučaj je i sa poslaničkom čistom tradicijom, sunnetom, gdje se žestoko osuðuje neposlušnost prema roditelju, za razliku od nevaljalog ponašanja roditelja prema djetetu koje se spominje rijetko, tek onda kada se rješavaju iznimni dogaðaji!

Primjetno je da su neki roditelji djelimično brižljivi prema svojoj djeci, i to samo onda kada je u pitanju obezbjeðenje ovosvjetskih materijalnih dobara! U tom smislu, takvi roditelji iscrpljuju sve svoje mogućnosti kako bi zadovoljili potrebe jela, pića, odjeće, i drugih ovosvjetskih radosti, dok zapostavljaju onaj segment koji je daleko korisniji i zasjenjuje sve navedeno, a to je, naravno, brižnja za ahiretsko dobro njihove djece! Svim svojim bićem nastoje da svom djetetu obezbijede kvalitetno školovanje, pa, ukoliko bi ono, naprimjer, slučajno prespavalo jedan ispit, žestoko bi se naljutili, a uopće ne razmišljaju i ne pitaju se da li je njihovo dijete ustalo na sabah-namaz ili ne?! Uvijek će uložiti zadnji atom svojih mogućnosti kako bi pozitivno odgovorili na želje svoga djeteta, kako bi se njihovo dijete isticalo i posjedovalo ono što njegovi vršnjaci nemaju, meðutim, nikada se još nisu upitali kakvi su to njegovi prijatelji, da li su dobri i lijepo odgojeni, ili su, pak, ološ zbog koje se treba postidjeti!

Sasvim suprotno njima, postoje i takvi roditelji koji se smatraju uvaženim i cijenjenim, a koji isključivo streme ka ahiretskoj dobrobiti svoje djece, da obavljaju namaz, uče Kur'an, da poste itd. Meðutim, ne pridaju dovoljnu pažnju ostvarenju životnih potreba, tj. obezbjeðenju nafake, lijepe hrane, pića, odjeće, iako se prenosi u hadisu koji je zabilježio El-Hakim u djelu El-Mustedrek: ''Dovoljno je čovjeku grijeha da zapostavi svoju brojnu obitelj!''

Obje ove skupine otišle su u pokuðenu krajnost! Najdoličniji put, odnosno pravac koji je najobjektivniji i najrealniji jeste pravac kojim se teži ka ostvarenju koristi za djecu u pogledu njihove vjere i ovosvjetskog života, dakle, koristi kako u trenutnom, tako i u vječnom životu!

Naravno, može se desiti da čovjek uloži sve kako bi ispravno odgojio svoje dijete i kako bi mu obezbijedio sve neophodno, ali nije u stanju da ostvari svoj cilj zbog mudrosti koju isključivo poznaje Uzvišeni Allah. U svemu tome najvažnije je da roditelj izvrši ono što se tražilo od njega, a rezultati ne zavise od njega niti od bilo kojeg stvorenja! Da je uputa ljudi bila data na raspolaganje nekom od stvorenja, zasigurno bi bila data Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve selleme, da je podari svome amidži Ebu Talibu. Meðutim, Uzvišeni je objasnio šta je posrijedi, obraćajući se Svome Poslaniku riječima: ''Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će Pravim putem poći.“ (Prijevod značenja El-Kasas, 56.)

Uprkos tome, nekim pobožnjacima – koji su možda i istaknuti stjecatelji šerijatskog znanja ili daije – dešava se da teško podnose činjenicu da se njihov sin okrenuo od Pravog puta i pored svega što je u njega uloženo da tim putem hodi. čak štaviše, teško mu pada činjenica da poziva ljude Allahu, a njemu najbliži u porodici da mu se još nije odazvao! Ako vlastitim jezikom ne izgovori, zasigurno svojim srcem govori: ''Gospodaru moj, sin moj dio je porodice moje! Zar ja ne pozivam ljude Tebi, pa zašto mu uskraćuješ uputu?!“ Na ovaj način on prigovara na Allahovoj blagodati i uputi koju je darovao njemu, davši mu još i privilegiju da se bavi da'vom, sve u korist Allahove upute onoga koga on voli, što je, zapravo, veliki i opasni posrtaj!

Ako je neko iskušan sa svojom djecom ovakvim velikim iskušenjem, neka potraži utjehu i razmisli o Nuhovoj, alejhis-selam, priči sa njegovim djetetom, onoga dana kada je on povikao: ''Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!“ (Prijevod značenja Hud, 45.) Nije li upravo Nuh pozivao svoj narod ka Allahu hiljadu godina manje pedeset?! Nije li i svog sina u tim godinama pozivao onoliko koliko mu je Allah odredio da ga poziva?! Vjerovatno mu je Allah i obećao spasiti porodicu, pa kada je njegov sin uporno ustrajavao u nevjerovanju, te kada ih je razdvojio veliki talas i potopio mu sina, zatražio je od Allaha da ispuni Svoje obećanje. Meðutim, tada ga je Uzvišeni Allah urazumio i podučio, kako njega, tako i sve očeve koji će doći poslije njega, rekavši: ''O Nuhu, on nije čeljade tvoje!“ Ovim riječima Uzvišeni je pojasnio suštinu Svoga obećanja, te da je suprotstavljanje njegovog djeteta njemu, kako u pogledu namjera tako i djela, dovelo do toga da se on ne uvrsti u okrilje njegove porodice kojoj je obećao spas, već da se ubroji meðu one o kojima je već govor izrečen, kao što Uzvišeni veli: ''...i čeljad svoju, osim onih o kojima je govor već izrečen!“ (Prijevod značenja Hud, 40.) Ako je ovakva situacija bila sa Nuhom, alejhis-selam, šta onda treba očekivati onaj kome Allah nije obećao spas, ni njemu, a kamoli još i njegovoj porodici!?

Nakon ovog nemilog dogaðaja, Uzvišeni je obavijestio Nuha da je njegova molba bilo nedolično djelo, te da je to, zapravo, bilo traženje nečega o čemu on nije posjedovao znanje i što nije smio tražiti. Rekao je: ''Doista je to nedolično djelo, zato Me više ne moli za ono o čemu ti nije dato znanje!“ Nakon toga je rekao: ''Ja te upozoravam da ne budeš neznalica!“

Ibn Džerir, Allah mu se smilovao, rekao je: ''O Nuhu, doista sam te obavijestio o tvom pitanju i razlogu stradanja tvoga nastradalog sina, zato Me, nakon ovoga, više nemoj pitati o onome znanju koje sam tebi zatajio, a to su povodi činjenja Mojih djela, a ti o njima ništa ne znaš! Ja te upozoravam da ne budeš neznalica, te da od Mene to ne tražiš!“

Ovo je bila opomena Nuhu, ali i svima koji doðu nakon njega, naročito daijama! Svi oni koji su posrnuli u ovom pitanju trebali bi da pohitaju ka molbi svome Gospodaru, kao što je i Nuh, alejhis-selam, učinio, rekavši: ''Gospodaru moj, Tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, bit ću izgubljen.“ (Prijevod značenja Hud, 47.)

Težnja za dobrobiti vlastite djece je prirodna stvar, a želja pobožnjaka da njihova djeca budu upućena je vjerom propisano djelo! Meðutim, i pored toga čovjek nikada ne smije da izaðe izvan granica onoga što od njega zahtijeva robovanje Uzvišenom. Naprotiv, treba da izvrši obavezu prema svojoj djeci koja mu je povjerena, da se trudi prilikom pozivanja da ih Allah uputi, ali nakon toga treba da zna da je konačni rezultat kod Allaha, te da će Allah uputiti svako srce koje bude želio, ali i u zabludu odvesti ono srce koje želi! Samo Uzvišeni Allah donosi sud, a Njegovom sudu niko ne smije prigovarati!

''Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju!'' (Prijevod značenja El-Furkan, 74.) Allahu moj, neka je Tvoj salavat i selam na roba i poslanika Tvoga – Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe...