Autor: Dr. Mustafa Seid el-Hann rhm.      Priredio: Sead ef. Jasavić

Poslanik, s.a.v.s., preselio je, napustio je ovaj svijet i odazvao se pozivu Gospodara svoga tek nakon što je ummetu ostavio dvije stvari, ako ih se budu pridržavali, nikada neće zalutati: 1. Kur'an, tj. Allahovu, dž.š., plemenitu knjigu, koja ne sadrži neispravnosti ni na početku ni na kraju, koju je ostavio očuvanu u prsima i glavama ashaba, kao i zapisanu na raznima parčadima od kože, kostiju, palminjaka...

2. Sunnet, tj. Poslanikovu, s.a.v.s., praksu – riječ i djelo – koja je ostala upamćena u prsima i glavama njegovih drugova – ashaba, i pored toga što veći njegov dio nije bio zapisan za vrijeme života Poslanika, s.a.v.s.

Abdullah b. Abbas, r.a., kaže da je Poslanik, s.a.v.s., na Oprosnom hadždžu rekao: ''O ljudi, ostavio sam vam dvije stvari – ako ih se budete pridržavali, nikada nećete zalutati: Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika!“ (Sunen el-Darekutni, br. 149.; El-Mustedrek, br. 318-319.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 20123.; Sahihu et-Tergib vel-Terhib, br. 37.)

Pored Kur'ana i sunneta, Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostavio je i svoje ashabe, koji su bili uz njega danonoćno, i na putu i kod kuće, i koji su apsorbovali svaku njegovu riječ i postupak. Oni su svjedoci silaska Objave i često su bili ličnim povodom njenom silasku.

Sve to urodilo je time da oni, tj. ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., najbolje budu u stanju ispravno i pravilno razumijevati tekstove Allahove, dž.š., objave, derivirajući iz nje propise za cjelokupan dunjalučko-ahiretski život.

Trn razilaženja ubo je ashabe Allahovog Poslanika, s.a.v.s., odmah nakon njegove smrti. Prvo oko čega su se razišli u mišljenju bila je institucija hilafeta – imameta, političko-državnog voðstva muslimana, tj. kome će ona pripasti i ko je najzaslužniji za nju.

Ensarije su smatrale sebe najprečim institucije hilafeta i imameta, zbog toga što je kod njih Poslanik, s.a.v.s., pronašao utočište i zbog toga što su mu oni pomagali u da'wi i borbi, i zbog toga što je k njima hidžru učinio... Muhadžiri su smatrali suprotno, tj. da su oni najpreči institucije hilafeta i imameta jer su oni prvi koji su podnijeli teret islamskog poziva i da'we, Poslanik, s.a.v.s., je od njih i od njihova roda... Abbas, amidža Poslanika, s.a.v.s., smatrao je da je od muhadžira samo Poslanikova uža porodica ta koja je najpreča institucije hilafeta zbog toga što su mu oni najbliži krvni srodnici...

Nakon ovog pitanja, koje je bilo najtežeg karaktera, razilaženje u mišljenju izmeðu samih ashaba, kao i izmeðu ostalih islamskih učenjaka pojavilo se i u drugim pitanjima, s naznakom da je najmanje razilaženja postojalo za vrijeme vladavine Ebu Bekra i Omera, r.a., zbog toga što su tada ashabi većinom bili na okupu u Medini, i lahko se dolazilo do rješavanja odreðenih pitanja zbog toga što je konsultovanje istih bilo moguće, lahko i ostvarljivo.

Zbog svega navedenog ukratko ćemo spomenuti šta su bili povodi i razlozi većine tih razilaženja meðu njima:  

1. Razilaženje u kira'etima i načinima iščitavanja odreðenih tekstova objave

Allah, dž.š., kaže: ''O vjernici, kada hoćete namaz/molitvu da obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite – a dio glava svojih potarite – i noge svoje do iza članaka.“ (El-Maide, 5.)

''...i noge svoje do iza članaka'' – šta? Oprati? Ili potrati? Ili...

Ako se riječ ''noge'' čita sa nasbom/akuzativom (erdžul-e-kum), što je stav džumhura i većine islamske uleme, onda će se noge prati prilikom uzimanja abdesta, što nam potkrepljuju i brojni hadisi.

Ako se riječ ''noge'' čita sa džerrom/genitivom (erdžul-i-kum), što je stav šiija – imamija, onda će se noge potirati i neće se prati, samo što ovo mišljenje ne mogu potkrijepiti praksom Poslanika, s.a.v.s.!

Zahirije su stava da je obavezno prati i potirati noge, kako bi spojili izmeðu oba čitanja?!

Imam Taberi, rhm., stava je da će čovjek birati hoće li prati ili potirati noge prilikom uzimanja abdesta!? (Pogledaj: Nejlul-Evtar, 1/169.)

2. Nepoznavanje hadisa po odreðenom pitanju

Ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu bili svi na istom stepenu spoznaje, znanja i poznavanja sunneta i prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Bilo je ashaba od kojih se bilježi jedan ili dva hadisa, a bilo je i onih od kojih se ne bilježi nijedan hadis. Koliko nam je poznato nijedan od ashaba nije imao sve znanje i sunnet Poslanika, s.a.v.s., kod sebe, a za primjer navedenom spomenut ćemo prvu četvericu halifa:

Ebu Bekr es-Siddik, r.a., kada je bio upitan o nasljedstvu nene, rekao je: ''Po Allahovoj Knjizi ne pripada ti ništa, a nije mi poznato da li ti po sunnetu Allahova Poslanika, s.a.v.s., pripada nešto; raspitat ću se“ – pa upita ashabe o ovome, kada ustadoše Mugire b. Šu'ube i Muhammed b. Meslemeh, r.a., pa posvjedočiše da je Poslanik, s.a.v.s., neni odredio šestinu u nasljedstvu – na osnovu čega Ebu Bekr, r.a., i postupi i po tome presudi u ovom slučaju.

Omer b. el-Hattab, r.a., nije znao kako postupiti s medžusijama kada je u pitanju džizja – glavarina, pa ga je Abdur-Rahman b. 'Avf, r.a., obavijestio da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''S njima postupajte (po pitanju džizje) kao sa ehlul-kitabijama!“ (El-Muvetta, br. 333.)

Osman b. Affan, r.a., nije znao da žena kojoj je umro muž iščekuje svoj iddet u kući svoga muža, sve dok ga o tome nije obavijestila Furej'a bint Malik, sestra Ebu Seida el-Hudrija, r.a., što je on odmah prihvatio i po tome kasnije sudio. (Pogledaj: Sunen et-Tirmizi, br. 1204.; Sunen el-Darimi, br. 2287.)

Alija b. Ebi Talib, r.a., davao je fetvu po pitanju žene ''mufevvide'', onda kada joj preseli muž – da nema pravo na mehr, ne poznavajući sunnet Poslanika, s.a.v.s., po tom pitanju vezan za Berve'u bint Vašik. (Pogledaj: Tirmizi, br. 1145.; Ebu Davud, br. 2114.; Muvetta, br. 543.)

3. Sumnja u ispravnost i vjerodostojnost nekih hadisa

Ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu prihvatali zdravo za gotovo svaku vijest koja bi se pripisala Poslaniku, s.a.v.s. Bili su oprezni u tome iz bojazni da prenosilac habera nije nešto pogrešno shvatio ili čuo! Ako bi se utvrdila vjerodostojnost neke predaje, prihvatili bi je i po njoj bi postupali, a ako ne – zastali bi ili bi postupili po drugim dokazima koji kod njih imaju prevagu.

Ebu Bekr, r.a., provjerava istinitost sunneta i propisa nasljedstva imovine neke umrle osobe od strane nene/bijače. Tirmizi, br. 2101., Ebu Davud, br. 2894., Ibn Madždže, br. 2724., i imam Ahmed, rhm., prenose od Kubejse b. Zu'ejba, rhm., sljedeću predaju:

Jedna nena došla je Ebu Bekru, r.a., i zatražila od njega da joj dodijeli njen hakk po pitanju nasljedstva imovine umrlog. Ebu Bekr, r.a., joj reče: ''Po Allahovoj Knjizi, tebi ne pripada ništa od nasljedstva, niti mi je poznato da u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ima išta za tebe! Vrati se dok se ne raspitam'' – pa se raspitao kod ashaba, kad mu Mugire b. Šu'ube r.a., reče: ''Bio sam kod Poslanika, s.a.v.s., kada je dodijelio jednoj neni šestinu imetka.'' Ebu Bekr, r.a., mu reče: ''Ima li još neko da potvrdi isto to?'' Muhammed b. Mesleme el-Ensari, r.a., ustade i potvrdi ono što je rekao Mugire b. Šu'ube, r.a. Ebu Bekr, r.a., postupi shodno njihovom svjedočenju i dodijeli toj neni njen udio u nasljedstvu, tj. šestinu. Zatim je došla nena kod halife Omera, r.a., zatraživši da joj dodijeli njen udio u nasljedstvu, pa joj on reče: ''Po Allahovoj Knjizi, ti nemaš prava na nasljedstvo, ali imate šestinu (po sunnnetu, op. prev.), pa ako vas bude više – meðusobno ćete podijeliti tu šestinu, a ako vas ne bude više – cijela šestina će pripasti jednoj od vas.''

Omer b. el-Hattab, r.a., nije bio obaviješten o sunnetu Poslanika, s.a.v.s., prilikom traženja dozvole za ulazak nekome u kuću i za nedobijanje iste kada je obaveza vratiti se, što je Ebu Musa el-Eš'ari, r.a., spomenuo Omeru, r.a., na šta mu je Omer, r.a., rekao da mu dovede svjedoka koji će potvrditi da je to bila praksa Poslanika, s.a.v.s.

Dakle, pojava sumnje u vjerodostojnost nekih hadisa bila je jedan od glavnih razloga razilaženja islamskih učenjaka u brojnim pitanjima i mes'elama.

4. Razilaženje u razumijevanju i tumačenju tekstova objave

Katkada će se naići na tekst objave – ajet ili hadis – oko čijeg značenja će se islamski učenjaci razilaziti, pa će svaki od njih tumačiti taj ajet ili hadis onako kako misli da treba i kako misli da je najskladnije sa duhom Šerijata!

5. Jedna riječ ima više značenja

Arapski jezik sadrži u sebi dosta riječi koje su istog oblika a imaju više značenja, u šta spadaju i mušterek izrazi.

Mušterek izraz je riječ jednog oblika s više značenja, poput riječi ''el-'ajn'' – koja u arapskom jeziku znači: oko, robinja, dijete, stvar, odabir, zlato, osoba, izvor, špijun...; ili riječi ''el-džun'' – koja znači: bijelo, crno...; ili riječ ''el-kur'un'' – koja označava: period menstruacije, ali i period čistoće od menstruacije...; ili riječ ''el-mevla'' – koja znači: vladar, rob, osloboðeni rob, gazda, bližnji, komšija, saveznik...

Ovo je slučaj kako sa imenicama tako i sa glagolima i harfovima – prijedlozima, prilozima itd. Kada su glagoli u pitanju, to je glagol '''as'ase'' – koji znači: naići i otići...; ili glagol ''kada''' – koji znači: vladati, suditi, narediti, odlučiti, dati do znanja...

Kada su harfovi – prijedlozi, prilozi... u pitanju, imamo sljedeće slučajeve: riječ ''min'' – znači: početi nešto od nečega (ibtida'ul-gajeh), dio nečega (el-teb'id), pojašnjenje vrste (bejanul-džins), zamjena (el-bedel)...

Kur'ani-kerim i sunnet Poslanika, s.a.v.s., sadrže u sebi dosta ovakvih izraza, što je bilo povod dodatnog razilaženja islamskih učenjaka kako ashaba tako i ostalih, i to u velikom broju propisa, jer su se razilazili u tome šta je Zakonodavac htio reći tom i tom riječju.

Primjer: Iddet razvedene žene koja dobija menstruaciju:

Allah, dž.š., objavio je u Svojoj plemenitoj Knjizi da raspuštenica koja dobija menstruaciju mora provesti u iščekivanju tri ''kur'a'', na čemu su složni svi muslimani, samo što se islamska ulema razišla na šta se misli ovim kur'anskim ajetom.

Ajša, Ibn Omer, Zejd b. Sabit, r.a., bili su stava da riječ ''el-kur'un'' – znači: period čistoće (tuhr), dok su Ebu Bekr, Omer, Alija, Osman kao i većina ashaba, riječ ''el-kur'un'' – tumačili sa periodom nečistoće (hajd).

Prvi stav – kur' je tuhr –zastupali su imam Malik, imam Šafija i imam Ahmed u jednom rivajetu, dok je drugi stav – kur' je hajd – zastupao imam Ebu Hanife, rhm., gdje svaki od njih navodi i odreðene dokaze zbog čega je tu riječ tumačio na taj način.

6. Meðusobna suprotstavljenost dokaza

Jedan od razloga razilaženja islamskih učenjaka jeste i meðusobna suprotstavljenost dokaza – kako nam se to ponekada pričini. Rekoh ''kako nam se to ponekada pričini'' jer u suštini ne postoji nešto što se zove meðusobna suprotstavljenost dokaza zbog toga što svi dokazi objave potječu iz istog izvora, a to je Allah, dž.š., nebitno jesu li u pitanju kur'anski ajeti ili sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ''A da je od nekog drugog, a ne od Allaha, našli bi u njemu mnoge proturječnosti!'' (En-Nisa', 82.)

Neki od tekstova imaju sa sobom i odreðene faktore ('avamil) koji mudžtehida na trenutak zaustave u njegovom idžtihadu prisiljavajući ga da nekada dadne prednost jednim tekstovima nad drugima i da preferira jedne nad drugima, shodno onome što procijeni da je jače i utemeljenije.

Imam Šafija, rhm., govorio je o ovoj pojavi u svome djelu ''El-Risala'', 1/213-217., gdje kaže: ''Što se tiče različitih tekstova objave gdje se ne može procijeniti koji su od tih tekstova ''nasih –derogirajući'', a koji ''mensuh – derogirani'', tako da je zauzimanje bilo kojeg stava – ispravno i nešto što se ne može osporiti. Poslanik, s.a.v.s., je arapskog porijekla i govorio je arapskim jezikom, i nekada će reći nešto što je općenito i što će se odnositi na sve stvari općenito, dok će nekada koristiti opći izraz, ali će misliti samo na odreðenu, što sam ti i pojasnio prije kada su Allahova Knjiga i sunnet Njegova Poslanika s.a.v.s., u pitanju.''

Npr.: Da li dodirivanje polnog organa kvari abdest ili ne?

1. Dodirivanje polnog organa kvari abdest – Šafija, Ahmed b. Hanbel, Ishak i čuvenije je mišljenje od imama Malika, rhm., na osnovu hadisa koji prenosi Busra bint Safvan, r.a., u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ko dodirne svoj polni organ, neka ne klanja namaz sve dok ne uzme abdest!“ (Tirmizi, br. 82.; Ibn Madže, br. 479.), kao i na osnovu hadisa koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kojem Poslanik, s.a.v.s., kaže: ''Ko svojom rukom direktno dotakne polni organ, ne preko odjeće, obaveza mu je uzeti abdest!'' (Musned Ahmed b. Hanbel, br. 8385.) Ashabi: Omer, Abdullah b. Omer, Ebu Hurejre, Ibn Abbas, Aiša, Sa'd b. Ebi Vekkas, r.a., takoðer su bili stava da dodirivanje polnog organa kvari abdest.

2. Dodirivanje polnog organa ne kvari abdest – imam Ebu Hanife, rhm., i njegovi učenici. Svoj stav temelje na hadisu koji prenosi Talek b. 'Ali u kojem stoji da je Poslanik, s.a.v.s., bio upitan o čovjeku koji dodirne svoj polni organ u namazu, kada je rekao: ''Je li polni organ išta drugo do dio tvoga tijela!?'' (Tirmizi, br. 85., Ebu Davud, Nesai) Ashabi: Alija, Ammar, Ibn Mes'ud, r.a., takoðer su bili stava da dodirivanje polnog organa ne kvari abdest. Od Alije, r.a., bilježi se da je rekao: ''Isto mi je – dodirnuo nos ili dodirnuo polni organ!

Dakle, svaka od navedenih grupa ima i svoje dokaze kojima potkrepljuju svoj stav, kao i dokaze kojima obaraju dokaze suprotne strane. Uzrok razilaženja je meðusobna suprotstavljenost nekih tekstova objave (te'arudul-edilleh).

7. Nepostojanje direktnog teksta objave za neka pitanja

Još jedan od razloga razilaženja islamskih učenjaka jeste i nepostojanje direktnog rješenja u Kur'anu i sunnetu za odreðene probleme. Poslanik, s.a.v.s., preselio je na ahiret ostavljajući brojna pitanja o kojima nema direktnog rješenja u Kur'anu i sunnetu. Tekstovi objave su ograničeni, dok su problemi i novonastale situacije neograničeni; nekada nalikuju situaciji koja se desila za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., a nekada ne. Postojanje ove pojave tjeralo je Ebu Bekra, r.a., da stalno, kada bi se desile slične situacije, okuplja glavešine meðu ashabima i fakihima, i da ih konsultuje u vezi s datim pitanjima, kada je svaki od njih davao svoje mišljenje, dok ne bi došli do odreðenog rješenja putem kijasa – analogije ili maslahe –interesa itd. Kada bi se složili na nečemu – po tome bi i postupali.

Od Mejmuna b. Mehrana prenosi se da bi Ebu Bekr, r.a., kada bi imao obavezu rješavati neki spor, prvo tražio rješenje tog problema u Allahovoj Knjizi, pa ako ne bi našao rješenja u Allahovoj Knjizi, a znao bi po tom pitanju sunnet Poslanika, s.a.v.s. – postupio bi po njemu. Ako je odreðeno pitanje delikatnije i teže, raspitao bi se meðu muslimanima, riječima: ''Došlo mi je to i to pitanje – je li vam poznato da je Poslanik, s.a.v.s., išta po tom pitanju rekao?'' Nekada bi mu više ljudi potvrdilo da je Poslanik, s.a.v.s., po tom pitanju rekao to i to. Ebu Bekr, r.a., govorio je: ''Hvala Allahu Koji je učinio da postoje oni koji su dobro upamtili ilm – znanje našeg Poslanika, s.a.v.s. Ako po nekom pitanju nije mogao naći odgovor ni u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., okupio bi odabrane ashabe na konsultaciju, pa kada bi se složili na nečemu – po tome bi i postupali!“ (Sunen Darimi, br. 161.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 20128.)

8. Razilaženje u usulsko-metodološkim pravilima

Pod usulsko-metodološkim pravilima podrazumijevamo sva pravila, principe, smjernice, metode po kojima se upravlja odreðeni mudžtehid prilikom deriviranja i izvoðenja odreðenih propisa iz odreðenih tekstova objave. Po tim pravilima i principima poznaje se i njegov mezheb, a ono do čega se došlo putem tih pravila i metoda rezultat je i plod tog truda.

Šejh Muhammed Ebu Zuhre, rhm., napravio je razliku izmeðu fikhskih pravila i usulskih pravila, pa kaže: ''Razlika izmeðu fikhskih pravila i nauke usuli-fikha jeste u tome što nauka usuli-fikha pojašnjava metod rada kojeg se pridržava odreðeni fakih – pravnik; to je kanon – zakon ili pravilo kojeg se drži kako bi se sačuvao od griješenja prilikom izvoðenja i deriviranja propisa. Fikhska pravila su skupina propisa meðusobno slična koja se vraćaju jedinstvenoj analogiji koja im je zajednička (kijas), ili nekom fikhskom principu koji ih veže (dabit), poput šerijatskih pravila u vlasništvu, ili šerijatskih pravila u garancijama, ili šerijatskih pravila u odabirima, ili poput šerijatskih pravila o općim raskidima ugovora. Dakle, to su sve plodovi detaljnih fikhskih propisa, gdje odreðeni fakih – pravnik ulaže odreðeni napor u sažimanju pitanja, povezujući izmeðu tih detaljnih rješenja i propisa odreðenom vezom koja se zove pravilo koje iz svega toga izvodi ili je u pitanju teza koja im je zajednička, kao što to možeš detaljnije vidjeti u djelima:

1. ''Propisna pravila'' – ''Kava'idul-Ahkam'', Izzuddina b. Abdus-Selama el-Šafija,

2. ''Razlike'' – ''El-Furuk'', imama El-Karafija el-Malikija,

3. ''Sličnosti i istovjetnosti'' – ''El-Ešbah vel-Neza'ir'', Ibn Nudžejma el-Hanefija,

4. ''Zakoni'' – ''El-Kavanin'', Ibu Džezzija el-Malikija,

5. ''Prosvjećenje vladara'' – ''Tebsiretul-Hukkam'', Ibn Redžeba el-Hanbelija,

6. ''Pravila'' – ''El-Kava'id'', Ibn Redžeba el-Hanbelija itd.

Proučavanje fikhskih pravila spada u domen proučavanja samoga fikha, što dakle ne spada u proučavanje nauke usuli-fikha. Fikhska pravila temelje se na spoju pitanja sličnih po pravnim propisima, pa na osnovu svega navedenog možemo spomenuti sva ta tri stepena koja počivaju jedan na drugom: usuli-fikh – na njega se oslanja izvoðenje fikhskih propisa, pa kada doðe do formiranja raznih fikhskih grupa propisa moguće je povezati ih jedinstvenim pravilima, kao i ukratko sažeti sve to što se zove ''pravnom tezom ili pravilom''. (Pogledaj: Usulul-fikh, Muhammed Ebu Zuhre, 9/10.)

Dakle, i ovo je jedan od razloga razilaženja meðu islamskim učenjacima, tj. razilaženje u usulsko-metodološkim pravilima, i ono je jedan od glavnijih razloga razilaženja po našem mišljenju, ili je možda čak i glavni razlog.

A, od Allaha neprestano pomoć tražimo!

Dr. Mustafa Seid el-Hann, rhm.
Pogledaj djelo:  ''Eserul-Ihtilaf fil-Kava'id el-Usulijjeh fi-htilafil-Fukaha'', (od strane 38. do strane 118.)